Milka Marković (rođena Milica Maksimović) bila je jedna od najpoznatijih lica srpske pozorišne umetnosti oko preloma 19. i 20. veka, čiji je život i rad bio duboko isprepleten sa Novim Sadom. Rođena je 17. aprila 1869. godine u Pančevu, u porodici u kojoj je muziciranje i pozorište bilo kao vazduh — otac joj je bio muzičar i dirigent, majka glumica, što je Milci obezbedilo da još u detinjstvu upozna scenu, publiku i magiju izražavanja.
Od prvih koraka, Milka je pokazivala talenat. Sa pet godina već je nastupila kao dete na sceni, a dok je bila tinejdžerka — zahvaljujući podršci porodice — nastavila je školovanje i razvoj glumačkog dara. Više devojačke škole završila je u Somboru, što je bila retka prilika za devojke tog doba. Osim maternjeg jezika, savladala je nemački, mađarski i francuski — jezike sa kojih je kasnije prevodila dramske tekstove, što je proširilo njen umetnički vidik.
Karijeru je razvijala u Beogradu i u Novom Sadu. U novosadskom Srpskom narodnom pozorištu imala je preko dvesta uloga, igrala je klasične i savremene likove — od mladalačkih ljubavnica do složenih tragičnih majki i žena zatečenih sudbinama. Njene uloge u Šekspirovim komadima, kao što su Ofelija, Julija i Kordelija, pokazuju da je bila glumica pune emocije i tehnike. Njena dikcija, snažan i izrazit glas, kao i sposobnost da proživi lik u potpunosti, osvajali su publiku.
Milka Marković nije ostala samo na glumačkim uspesima. Bila je prva žena među Srbima koja je zvanično režirala — postavila je više predstava, čime je proširila svoju ulogu u umetnosti od tumačaka tuđih likova do kreatorke scenske celine. U režiji se pojavila kao osoba koja je znala kako da doprinosi celokupnom utisku predstave — od scenografije do glumačke harmonije.
Novi Sad je mesto gde je Milka provela poslednje godine svog života i gde je i preminula 16. maja 1930. godine. Ovde je živela i sa majkom, u Dunavskoj ulici, u stanu koji su imale kao književno-kulturna adresa. Grad je bio njena scena, publika njen život, a pozorište njena misija.
Odlikovanja su joj bili znak da je njen rad bio priznat i vrednovan: Orden Svetog Save i druge počasti potvrda su njene uloge kao glumice i rediteljke. Njeno ime danas nose ulice u Novom Sadu i Panevu, kao trajni podsetnik na umetnicu koja je oblikovala pozorišnu scenu i učinila žensko prisustvo normom, a ne iznenađenjem.
Milka Marković je bila više od glumice — ona je bila most između vremena, kultura i ljudskog osećaja. Njena nastava, njene uloge i njena režija pokazuju da je prava umetnica ona koja ne samo da igra, već i stvara, utiče i traje. Za Novi Sad ona ostaje jedna od najosvetljenijih figura pozorišne prošlosti, čije svetlo ne bledi.